Istrunula ribarska mreza

Stoljecima su Lubenicani zivjeli od polja. Malo tko se okretao moru i ribama. Tridesetih godina Krivicic i jos sedmorica Lubenicana nabavili su veliku ribarsku mrezu, tri camca i krenuli u zetvu na more. Prolaze tuda velika jata srdela i skusa, dobro se lovilo. Onda ih je neki ribar iz Martinscice naucio lovu "na svicu". Bilo je tada u Lubenciama ribe koliko hoces. Od svega ostala je mreza koja trune u malom spremistu na plazi. Camci su vec istrunuli. Lubenicanima mreza vise ne treba, a nitko je nece kupiti jer je od konca, a danas se traze najlonske. Nitko ne treba ni ferale "Petromaks" koje je rda napola izjela. Tako je u Luci zaboravljena posljednja strana lubenicke ribarske price. Da li ce itko ikada okrenuti novu?

Nikada se nije lako zivjelo u Lubenicama. Danas se zivi lakse, nekoc se zivjelo punije, s okusom mladosti, djecjim zamorom u kaletama, vecernjim pricama na trgu, odlascima u Cres ili cak do Rijeke. Bilo je u selu i sest parova volova. Pet dana se bez prestanka orali, toliko je bilo zemlje. Bilo je i vina, kobelara, bastijaneca, rusine. Jedna litra, osam krajcara. Malo je vinograda preostalo. Uglavnom na "morskoj" strani, iza brda. Tamo trsje najbolje rada.

Sjedimo uz plamen ognjista dok mrak ulazi u ulice Lubenica. Oko nas stare price, stare stvari. - I mi smo stari - sjetno kaze Frane Rodinis. - Kad mi odemo, sve ce ovo poc' za nami.

Najteze je zimi. Ove je godine snijeg pao 13. travnja. Dobro su upamtili Lubenicani taj datum. Jer snijega je bilo toliko da su lopatama oslobadali iz kuca one najstarije jer nisu mogli sami otvoriti vrata. Sada dolazi ljeto, bit ce bolje, samo da bude dovoljno kise da napuni gustjerne. Ljeto donosi i posjetioce, zivlje je, dani brze prolaze. Pa ce doci jesen, sve ce utihnuti, zaspat ce polja i Lubenice ce okovati samoca. I tako iz godine u godinu, iz zivota u zivot.

- Zivimo toliko da smo zivi - govore Lubenicani.

Odlazimo iz gradica u kojem niceg nema do kuca, ljudi i oporog okusa zivljenja. Umjesto kina i kazalista Lubenicani imaju najljepsi pogled na more. Umjesto ulicnih grafita u kamenu isklesane godine na dovracima kuca i podnozjima bunara - 1702, 1625, 1807... Umjesto ducana i ulicne vreve pucketanje suharaka u ognjistu. Umjesto mladosti Lubenicani imaju uspomene.

Lubenice nismo pronasli. Nikada ih ovdje nije ni bilo.