More u dolini

Asfalt prestaje na ulazu u Lubenice. Na prostranom trgu pred selom nema ni kamenih ploca. Lubenice su izrasle na zivoj stijeni, takav je i trg i uzane kalete sazdane od golog kamena izlizanog patinom mnogih stoljeca. Na ulazu u mjesto susrecemo Ivana Mlacovica. Da zivi u Lubenicama bio bi najmladi mjestanin. Ali Mlacovic zivi u Valunu, ovdje mu je samo radno mjesto, u jedinoj konobi u selu koju je prije nekoliko godina otvorio "Brodokomercov" OOUR "Hoteli Kimen" iz Cresa. Konoba se otvara 1. srpnja i zatvara zadnjeg dana kolovoza. I dobro radi - sve je vise turista koji dolaze u Lubenice privuceni jedinstvenom ljepotom mjesta koje kao da je istrgnuto iz nekog drugog vremena i zivi nepromijenjenim zivotom stotinama godina.

Sumi vjetar ulicicama Lubenica. Kazu da ovdje vjetar gotovo nikada ne prestaje. Ulice nemaju imena, u selu postoje samo kucni brojevi. Od jedan do 42. Ni stanovnika nije vise. Jedva pedesetak. Nekoc ih je bilo tri puta vise. Danas mnogi Lubenicani zive u Cresu i Rijeci. Jos ih je vise u Australiji, Americi, Kanadi. Iz Lubenica, kao i tolikih otockih mjesta duz Jadrana, odlazilo se trbuhom za kruhom. Odavde vise nitko ne odlazi. Sa sezdeset i vise godina ne napusta se rodna gruda. A i civi se bolje, nisu Lubenice vise na kraj svijeta.

Mirisu ognjista. Lubenice vec godinama imaju struju, no malo tko je zamijenio treperavu toplinu ognjista elektricnom plocom stednjaka. Lubenicani zive svojim zivotom. Bez ducana, bez poste i telefona., bez ambulante i bez skole. Skolska zgrada, doduse, jos postoji ali nikom vise nije potrebna. Zatvorena je prije par godina kada je ucitelj ostao bez ucenika. Sada su u skolskoj zgradi prostorije mjesne zajednice. A i predsjednika nema. Dolazi preko vikenda, pa odlazi u Mali Losinj gdje radi. I tako iz tjedna u tjedan.

Josip Muskardin i Ivan Vodaric pile drva pred kucnim pragom. Svaka cast struji, ali drva su na prvom mjestu. uostalom, ovo je i kraj odakle su se drva otpremala u Italiju, nakon oslobodenja u Rijeku i okolicu. Ima na krsevitom Cresu vise sume no sto bi putnik pomislio. Pricaju Muskardin i Vodaric kako je nekoc u Lubenicama sve pucalo od zivota. Bilo pa proslo. Pritisle su godine, blizi im se sedamdeseta, ali dvojica Lubenicana i dalje obavljaju svakodnevne poslove oko kuce. Kao i svi ostali. Ovdje ljudi i ne znaju drugo do raditi. Da nisu takvi, ne bi opstali visoko u brdima otoka gdje je zivot vjekovna borba s kamenom, zilava iskra koju ni snijeg, ni bura ne mogu ugasiti.

Na oba kraja Lubenica stoje ostaci gradskih vrata. Nekoc je mjesto bilo opasano visokim zidom koji ga je stitio s kopna. Na drugoj strani okrenutoj moru nije bio potreban. Jer tamo gdje prestaju krajnje kuce pocinje bezdan, strma litica koja se sunovracuje prema moru sto se plavi u dubini. Lubenice se nalaze na 375 metara nadmorske visine, gotovo okomito iznad mora, poput gnijezda jastrebova cije se kliktanje predvecer cuje.

Granica snijega i kamenjara