Branka Osmec

Cetiri tisucljeca zivota

Ljubljenice s vremenom postadose Lubenice premda na Cresu nitko nikada nije uzgajao to tecno, slatko voce, ali legende o imenu su ostale. Lubenice ili Ljubljenice iznikle su na liticama ponad mora. Na 378 metara iznad prekrasne uvale, govori jedna legenda, svoja su ljubavna gnijezda odavna svirali zaljubljeni parovi. Prema drugoj legendi, tu su bacanjem u strmi ponor skoncavane nesretne ljubavi. I u sreci i u nesreci, i u civljenju i u smrti Ljubljenice (i Lubenice) traju vec cetiri tisucljeca u ispreplitanju erosa i thanatosa na krovu Cresa.

U cetrdeset kuca i cetiri crkve danas obitava i moli se tek tridesetsedmero Lubenicana, od kojih je najmladoj Marti Kuljanic 56 godina. Nekada je u selu do kojeg se dolazi kroz kamene zapuhe asfaltirane i makadamske ceste zivjelo desetorostruko i jos vise svijeta.

- Ma, ne znam koliko nas je bilo. Rastrcali smo se svugdi po svitu, a najvise po groblju - pripovijeda Vjekoslav Rodinis, 85-godisnjak koji je zivot proveo posumljujuci Cres i mukotrpno radeci na zemlji. Barba Vjekoslav i njegova Ana u braku su sest desetljeca, djeca ih posjecuju za ljetnih praznika, kao uostalom i ostale ostarjele Lubenicane.

Zvizdan je upekao. Na trgu izmedu kampanela i crkve Svete Marije nema ni macke. Vjekoslav i deset godina mladi Ivo Kucic skutrili se u hladovini sjene sto je na stoljecima glacane kamenove strme kalete baca crkveni zid. Iz druge ulicice, sto se spusta kroz neciji dvor prema udolini u kojoj su tek ostaci nekadasnjih bogatih vinograda izlazi Vjekoslavov brat Frane. S nepovjerenjem gleda u strance. Nije raspolozen za razgovor.

Istodobno u portalu prolaza prema poljima necujno poput duha pojavljuje se 88-godisnja Marija Vodaric. Takoder neraspolozena za cakulu.

Odjednom tisina je rasparana:

- Slikaj mene! Slikaj mene! - vice djecacic, koji u drustvu nesto starijeg decka skakuce ispred jedine ostarije u obnovljenoj kucici prislonjenoj na zvonik. Kristijan Muskardin i njegov prijatelj Igor provode skolske praznike kod djedova i baka, ali ovog se ljeta jos nisu okupali na mjesnoj plazi, do koje znalcima treba sat hoda.

- Prosle godine sam se kupao, ali ove jos nisam. Daleko je. Lani smo se na povratku s mora izgubili pa smo hodali vise od dva i pol sata - prica Kristijan.

Tko nije probao, ne moze vjerovati jer se s ruba lubenicke litice biser-plaza cini nadohvat ruke. No, kroz nanose sivog kamena obraslog u makiju valja se pazljivo i sporo probijati do sitnih oblutaka koje oplakuje azurno more s otvorene pucine. Samo je creskim bjeloglavim supovima Bog podario uzivanje u toj krasoti s visina...

Na kraju hridine je i kraj sela, a na njegovu kraju je groblje. U podnozju crkvice Svetog Stjepana pocivaju lubenicke obitelji Rodinis, Kucic, Dlacic, Kuljanic, Muskardin, Vodaric, Damijanjevic, Jurjako, Lovrecic, Ardas, Citkovic, Saganic, Vitkovic, Kumicic, Mlacovic... Don Ivo Jurasic dolazi u Lubenice sluziti nedjeljnu misu iz Valuna. I na sprovode. Posljednjeg vjencanja u Lubenicama tesko se sjetiti, a sakramente krstenja nad ruzicastim mramorom prekrasne krstionice u Sv. Mariji posljednji je put podijelio prije 14 godina.

Teska je pripeka jos teza od mirisa ovaca iako se ni otkuda ne cuje blejanje. Samo se na verandicama gdjegdje lagano njisu biserno bijela janjeca krzna ustavljena po starinsku. - Jedna koza sto kuna. Razglednice tri, a vrecice s lavandom pet - nudi na pragu svoje kuzinice Vjekoslavova zena Ana i tiho jadikuje kako su dosla losa vremena jer vise nema kome prodati suvenire i med.

Uz narancatu Vjekoslav i Ivo pokusavaju se sjetiti kada je u Lubenice dosla struja. - Aaa, ki bi se to setil - vele i hvale se kako su bili do Zagreba i Gospica. A, iz Lubenica se za vedrog vremena moze vidjeti vrh Istre, Italija...

- Tak'e su to nase price. Zivimo od sjecanja. Ovdi se nema sta prominit - govore uime svojih 35-ero preostalih suseljana barba Vjekoslav i sjor Ivo. A u Lubenicama se zivi vec cetiri tisucljeca.

Fotografije: Karlo Rosandic