Prica o Ljubici

Male Lubenice imaju pet crkvi. U okolici ih je jos nekoliko ali su razrusene. Otkuda toliko crkvi u tako malom selu? Lubenicani objasnjavaju da je nekad ovdje bilo srediste zupe, danas je i to u Valunu. I crkve i kuce odisu patinom davnih dana. Niti jedna nova kuca nije podignuta nakon 1923. godine. Nije bilo potrebe. Danas se ne smije graditi novo u Lubenicama. S razlogom je odluceno da se Lubenice sacuvaju netaknute za buduce generacije, a i kao prvorazredna turisticka atrakcija. Da turizam kuca i na lubenicka vrata pokazuje malen natpis "sobe" na ulazu u selo. Turistima se iznajmljuje nekoliko kreveta, a to je za pocetak vise no dovoljno. Jer jos prije desetak godina nitko o turizmu u Lubenicama nije ni razmisljao. Sada svima postaje jasno da je malo takvih prastarih, netaknutih mjesta pred cijom ljepotom putnik ostaje bez rijeci, koja uz spretnu propagandu i odgovarajuce sadrzaje mogu postati pravi mali rudnik turistickih deviza.

Zasto se Lubenice zovu Lubenice? Kazu da je nekoc u drevnom Osoru zivio kralj (sve legende pocinju s kraljevima) sa prelijepom kcerkom (i nastavljaju se princezama) u koju se zaljubio mladic s brda. Kralj se naljutio i istjerao kcer (jer je, naravno, uzvratila ljubav) iz kuce, a ona je otisla na ove visove. Zvala se Ljubica i tako su nastale Ljubenice. Kad je Cres pao pod vlast Italije, 1918. godine, Talijani su "Lj" pretvorili u "L" i Lubenice su do danas ostale Lubenice.

Pricu nam je ispricao Ivan Krivicic, najstariji stanovnik sela. Roden je 1892. godine. Pamti Ivan Krivicic svaku pojedinost, naviru sjecanja prepuna imena, gradova, zemalja, godina. Otisao je iz Lubenica 1914. na front u Galiciju, zarobili su ga Rusi, pobjegao je iz zarobljenistva i vratio se na svoj otok cetiri godine kasnije. Nije vise mnogo putovao. Kaze da je oduvijek bio zemljoradnik, pomalo i ribar, proveo citav zivot s motikom u rukama. Kad je imao pet godina, srusen je bedem oko Lubenica. Ceste nije bilo, samo strma staza kojom su satima klopotali konji i magarci. Cesta je stigla 1960.

- Poslije rata dosao je ucitelj u selo - sjeca se Krivicic - stigao je na konju i zarekao se da ce se jednog dana vratiti kamionom. Potakao nas je da zajednickim radom pocnemo graditi cestu. Izgradili smo je do Podola i tako, malo po malo, Lubenice su spojene s ostalim dijelovima otoka.

Istrunula ribarska mreza