Granica snijega i kamenjara

Lubenice imaju svoje groblje. Tu su nekoc pokapani i Podoljani, Pernacani, Zbicinjani. Danas je ostalim selima blize groblje u Valunu. Povise groblja, na rubu litice, stoji kamena klupa. Izlizan kamen govori da Lubenicani ovdje provode sate i sate gledajuci na veliko more i kopno u daljini. A more je tako blizu i tako daleko. Pjeni se u dubini, do njega vodi strma staza kojom treba hodati dvadeset i vise minuta. A povratak je duzi od sta. Tanka bijela traka na rubu plavetnila obris je Luke, malene plaze na kojoj su Lubenicani nekad drzali camce i odakle su kretali u ribolov. Vise ne krecu, polja su mnogo bliza. Zelene se posvuda, oko sela je svaki komadic zemlje iskoristen, brizljivo se obraduje i cuva. Ona najudaljenija najprije su napustena. Potom ona bliza. Poput koncetnricnih krugova smanjivala se zelena ogrlica koja hrani Lubenice. Preostala je dovoljna za one koji su preostali.

U smiraju dana vracaju se Lubenicani iz polja. Ivan i Marija Kucic odlazu motike u dvoristu. Kazu da nije lako u polju, slaba je zemlja, premalo je ima. A mnogo toga treba iz nje iznici. Mladi su otisli, nitko nece kopati, svi bi kruha bez motike, govori Ivan. Ovdje treba kopat, nisu to polja nego kamenje. Dok se ribarilo bilo je lakse. Ali trebalo je ulovljenu ribu na ledima nositi uz brdo. Tko to od njih danas moze? Sada kada je dosla struja, a prije nekoliko godina i asfalt, mnogo je bolje. I neki Lubenicani su se vratili, obnovili kuce, Lubenice nece nestati ali, znaju to dobro Kucici, nikada nece biti zive i bucne kao sto su nekad bile.

Mihovil Kuljanic zasigurno se moze pohvaliti da zivi u kuci s najljepsim pogledom na more. Ne gledaju Njegovi prozori na neku suncanu uvalu okruzenu borovima vec na debelo, mocno more na kojem otocic Zeca izgleda poput zelene kapi, a udaljene Unije kao prvo susjedstvo. pruza se s Lubenica pogled na Istru, na dimnjake Rase, an rt Kamenjak iza kojeg nocu trepere svjetla Pule. Za lijepa vremena naziru se i obrisi talijanskog kopna, a Kuljanic kaze da se s obliznjeg brezuljka Hriba moze vidjeti i Ancona. Nisu u davnini Lubenice slucajno nastale upravo na tom mjestu koje dominira citavim krajem. uz more, a opet neosvojivo s njegove strane, siguran zaklon od gusara i kojekakvih nezeljenih posjetilaca. Lubenice su opstale tvrde i samotne.

Dolje ispod nas promice bijela pruga broda. Kuljanic objasnjeva da je to redona brodska linija iz Rijeke za Cres i Losinj. Znaju Lubenicani sve brodske pruge koje tuda prolaze. Kako i ne bi, oduvijek ih gledaju, one su dasak velikog svijeta s onu stranu mora. Zimi, kad snijeg okuje Lubenice zna se spustiti i do mora. Ali brzo se povuce vise, kojih stotinjak metara nize sela. kuljanic rukom pokazuje tu zamisljenu granicu snijega i kamenjara. Malo dalje je gusta borova suma. Sami Lubenicani su je zasadili prije 35 godina. Borovi u visini, more u dolini. Danas je pusta plaza Luke. Ali kad sunce ogrije sve je puno jahti i glisera, dolaze kupaci i automobilima do Lubenica pa ne zale truda da se spuste niz brod do obale. Jer more je dolje cisto, praiskonsko. I tako Lubenicani promatraju druge kako se zabavljaju, uzivaju u otoku koji njima, na njemu rodenima, nikada nije pruzio takve radosti i toliko bezbriznosti.

Prica o Ljubici